Evo vec 4 godne, od kako živimo zajedno momak me ubija od batina, iako ništa ne pogriješim, iako nikada drugog muškarca ne pogledam… Cesto nakon batina ne izlazim po 10 dana iz kuce, jednostavno toliko budem modra od udaraca da me stid pojaviti se pred roditeljima, u javnosti… Prvih godinu dvije sam vjerovala i nadala se da ce se vremenom promijeniti, jer mnogo ga volim i stvarno sam željela provesti život sa njim, ali zadnju godinu ta ljubav koju sam osjecala nakon što mi je jednom prilikom izbio dva zuba se pretvorila u mržnju, ali i pored toga i dalje sam sa njim. Ostavila bih ga istog trena, ALI… nakon svega šta mi je uradio i nakon što sam ga upoznala za ovih 4-5 godina jednostavno nemam hrabrosti. Ne mogu ni da zamislim šta bi mi uradio kada bih mu rekla da ga ostavljam ili još gore kada bi me nakon toga u gradu vido sa drugm muškarcem. Ne znam možda sam toliko istraumatizirana, ali mislim da bi bio spreman i na ono najgore. Ovo što živim je pakao, a gore od toga je što ne znam kako izadi iz tog pakla
Izgubila sam bebu u četvrtom mesecu. Sve je bilo u redu, i onda na rutinskom pregledu nisu mogli da nađu otkucaje srca... Prvo su probali doplerom, ... pa ništa... onda se sestra osmehne, i kaže: "sve je u redu, verovatno aparat nije dobar"... onda je izašla, vratila se sa još jednom sestrom... dok su njih dve prelazile aparatom po mom stomaku, ja sam samo čula svoje otkucaje srca, toliko glasne, da je sve ostalo utihnulo.... znala sam da mog anđela više nema... Onda su doneli i ultrazvuk. Došao je i lekar, i počeo da mi snima stomak.... posle 15 sekundi je samo pogledao u sestre i ništa nije rekao.... ja sam počela da jecam.... Niko ne zna šta se dogodilo... Išla sam na kiretažu posle 3 dana i dok sam bila pod anestezijom sanjala sam ga.... imao je oko 3 godine..... išao je prema nekim vratima, okrenuo se, osmehnuo se, mahnuo i nastavio dalje.... imao je plavu kosu i pantalone na tregere.... ličio je ne mog muža... Posle biopsije mi je lekar rekao da je beba bila dečak.
0 komentari:
Objavi komentar