Moj dom
AUTOR: SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ
Sve što se u Kranjčevićevoj prvoj zbirci pjesama “Bugarkinje” tek naslućuje, u punoj se mjeri očituje u najvećem dometu hrvatske poezije 19. stoljeća, Kranjčevićevoj zbirci “Izabrane pjesme”. Od pjesnika rodoljuba (pjesma “Moj dom”) i oštrog kritičara vlastitog društva, Kranjčević će se preobraziti u pjesnika čovjeka, čovječanstva, pjesnika svemirskih vizija.
Prijelaz prema tim kozmičkim motivima čini njegova satirička (“Gospodskom Kastoru”) i ostala lirika, nastala kao reakcija na društvenu situaciju u Bosni, u vrijeme Kallayevog doba, u kojem je proživio najveći dio života. U svojim ponajboljim pjesmama Kranjčević rješava neka bitna, egzistencijalna pitanja (“Mojsije”, “Posljednji Adam”), ali iz posebnog vidnog kuta.
Njegov problem proizlazi iz specifičnog shvaćanja pjesničke odgovornosti: njegovo je mišljenje da pjesnik mora biti mesija svojega naroda. Svojom vidovitošću mora shvatiti i ono što je običnom čovjeku nedostupno. Zadaća mu je izvesti narod iz patnji i neznanja, otkrivati svrhu i smisao ljudskog postojanja uopće.
Tražeći “više pravde, više kruha i slobode i vidjela” (“Zapad sunca”), a promatrajući svijet i život oko sebe kao niz apsurda protiv kojih se i pobunio, pjesnik je istodobno i u samome sebi morao rješavati sukobe između idealističke, religijske koncepcije svijeta što je upio u djetinjstvu i zaključno do boravka u rimskom Germanicumu te, u ono doba aktualnoga, Comteova pozitivizma.
Iz tih njegovih unutarnjih sukoba nastala su i njegova najbolja lirska ostvarenja, s titanskim, svemirskim metaforama i poredbama, religijskom terminologijom i vokabularom, pojavljujući se kao negacija klerikalizma, golgotske vizije motiva Krista (vrlo čest motiv u Kranjčevićevoj poeziji).
Također je pisao i o temi iseljeništva (“Iseljenik”).
Moj dom – analiza pjesme
Ovo je jedna od najljepših hrvatskih domoljubnih pjesama uopće. Ona je odraz je pjesnikove pripadnosti narodu i domovini. Često se u njoj mogu prepoznati i konkretne povijesne situacije u kojima se domovina nalazila.
Tema ove pjesme je ljubav prema domovini koja pjesnika boli, jer je skriva u srcu, stoga su motivi pjesme upravo bol, sjeta, tuga, čežnja, ali iponos
Pjesma je sazdana od katrena i to isprepletenih četrnaesteraca i šesteraca. Kompozicija pjesme je dvodijelna, a ritam prati zanose i strahove lirskog subjekta. Rima je unakrsna (abab).
Stilske figure koje nalazimo u pjesmi su metafora, u kojoj se domovina poistovjećuje s cvijetom, dok cvijet predstavlja jednu od pjesnikovih želja (“U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,/Al’ ovaj nije cvijet.”), epiteti (“čarne, mlađe sne”, “ponajljepši san”, “žedna duša”), personifikacija (“I… gutam svoju bol!/ I ljubim njenu sjen.“), hiperbola (“U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu/ I krunidbeni pir,/ I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu/ u Pola mora šir!”), poredba (“Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,/Ko žića zadnji dah;/ Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,/ I… lutam kojekud.“) i anafora (“I moja žedna duša dom sankom joj se klanja/ I pozdravlja joj dan.”)
U ovoj pjesmi pjesnik opisuje ponos i ljubav koju osjeća prema svojoj domovini:
“Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!”
Govoreći o domovini, pjesnik već u ovoj prvoj strofi najavljuje motiv bola kao posljedicu spoznaje o postojanju onih koji domovini ne žele dobro. Praćenjem možemo vidjeti kako se u cijeloj pjesmi, gotovo u svakoj strofi, suprotstavljaju motivi domoljublja s motivima koji predstavljaju opasnost za domovini.
“Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću te ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!”
10 nepoznanica koje bi svaki entuzijast o automobilima morao znati!Instagram sve otkriva – ovo su pokazatelji na temelju kojih možete prepoznati da vaš prijatelj pati od depresijePrsata Soraja povisila tlak cjelokupnoj balkanskoj estradi!4 boje koje pristaju uz svaki ton kožeKoliko je Rade zaradio glumeći mračnjake i mafijaše?
U ovoj posljednjoj strofi, na neki način dolazi do obrata. Treba uočiti izražajnost i ulogu hiperbole.
U usporedbi s Mihanovićevom Himnom, Kranjčević hrvatsku povijest prikazuje na ovaj način:
“I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren – đulistane
I morske vile dah.
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir
!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Kranjčević je stvorio novi pjesnički govor u hrvatskoj književnosti i uzdigao hrvatsko pjesništvo na europsku razinu.
Bilješka o autoru
Silvije Strahimir Kranjčević rođen je u Senju, a živio je u Sarajevu. Najznačajniji je hrvatski pjesnik realizma.
Bio je urednik književnog lista “Nada”. Kao učitelj službovao je u Bosni i Hercegovini jer se kao pravaš nije mogao zaposliti u Khuenovoj Hrvatskoj.
Pjesnički opus počeo je kao pisac domoljubnih pjesama (“Moj dom”), ali je pisao o satiričku liriku (“Gospodskom Kastoru”) te misaone pjesme o bitnim, egzistencijalnim pitanjima (“Mojsije”). Neke pjesme sadržavaju religijske motive, poput onih o Kristu (“Eli! Eli! Lama Azâvtani?!”), ali su mu ipak glavni motivi u pjesmama motivi slobode, ropstva, vjere u ideale, traženje smisla života i čovjekov položaj u svijetu.
Ipak, osobitost njegovog pjesništva su upravo bibleizmi, biblijski izrazi, obilježja biblijskog književnog jezičnog izraza i stila
Najpoznatije zbirke poezije su mu “Bugarkinje”, “Izabrane pjesme” i “Trzaji”.
“Bugarkinje” su prva hrvatska zbirka rodoljubnih pjesama. Njena osobitost očituje se u promatranju rodoljublja i sa socijalnog stajališta, bez romantičnog patosa. U njoj govori o problemu tiranstva uopće, te o sukobu između idealističkog, religijskog i materijalističkog shvaćanja života i čovjeka.
Kranjčević je bio i prvi pjesnik moderne hrvatske književnosti, koji je uzdigao hrvatsko pjesništvo na europsku razinu. Smatrao je da “pjesnik mora biti mesija svojega naroda”.
AUTOR: SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ
Sve što se u Kranjčevićevoj prvoj zbirci pjesama “Bugarkinje” tek naslućuje, u punoj se mjeri očituje u najvećem dometu hrvatske poezije 19. stoljeća, Kranjčevićevoj zbirci “Izabrane pjesme”. Od pjesnika rodoljuba (pjesma “Moj dom”) i oštrog kritičara vlastitog društva, Kranjčević će se preobraziti u pjesnika čovjeka, čovječanstva, pjesnika svemirskih vizija.
Prijelaz prema tim kozmičkim motivima čini njegova satirička (“Gospodskom Kastoru”) i ostala lirika, nastala kao reakcija na društvenu situaciju u Bosni, u vrijeme Kallayevog doba, u kojem je proživio najveći dio života. U svojim ponajboljim pjesmama Kranjčević rješava neka bitna, egzistencijalna pitanja (“Mojsije”, “Posljednji Adam”), ali iz posebnog vidnog kuta.
Njegov problem proizlazi iz specifičnog shvaćanja pjesničke odgovornosti: njegovo je mišljenje da pjesnik mora biti mesija svojega naroda. Svojom vidovitošću mora shvatiti i ono što je običnom čovjeku nedostupno. Zadaća mu je izvesti narod iz patnji i neznanja, otkrivati svrhu i smisao ljudskog postojanja uopće.
Tražeći “više pravde, više kruha i slobode i vidjela” (“Zapad sunca”), a promatrajući svijet i život oko sebe kao niz apsurda protiv kojih se i pobunio, pjesnik je istodobno i u samome sebi morao rješavati sukobe između idealističke, religijske koncepcije svijeta što je upio u djetinjstvu i zaključno do boravka u rimskom Germanicumu te, u ono doba aktualnoga, Comteova pozitivizma.
Iz tih njegovih unutarnjih sukoba nastala su i njegova najbolja lirska ostvarenja, s titanskim, svemirskim metaforama i poredbama, religijskom terminologijom i vokabularom, pojavljujući se kao negacija klerikalizma, golgotske vizije motiva Krista (vrlo čest motiv u Kranjčevićevoj poeziji).
Također je pisao i o temi iseljeništva (“Iseljenik”).
Moj dom – analiza pjesme
Ovo je jedna od najljepših hrvatskih domoljubnih pjesama uopće. Ona je odraz je pjesnikove pripadnosti narodu i domovini. Često se u njoj mogu prepoznati i konkretne povijesne situacije u kojima se domovina nalazila.
Tema ove pjesme je ljubav prema domovini koja pjesnika boli, jer je skriva u srcu, stoga su motivi pjesme upravo bol, sjeta, tuga, čežnja, ali iponos
Pjesma je sazdana od katrena i to isprepletenih četrnaesteraca i šesteraca. Kompozicija pjesme je dvodijelna, a ritam prati zanose i strahove lirskog subjekta. Rima je unakrsna (abab).
Stilske figure koje nalazimo u pjesmi su metafora, u kojoj se domovina poistovjećuje s cvijetom, dok cvijet predstavlja jednu od pjesnikovih želja (“U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,/Al’ ovaj nije cvijet.”), epiteti (“čarne, mlađe sne”, “ponajljepši san”, “žedna duša”), personifikacija (“I… gutam svoju bol!/ I ljubim njenu sjen.“), hiperbola (“U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu/ I krunidbeni pir,/ I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu/ u Pola mora šir!”), poredba (“Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,/Ko žića zadnji dah;/ Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,/ I… lutam kojekud.“) i anafora (“I moja žedna duša dom sankom joj se klanja/ I pozdravlja joj dan.”)
U ovoj pjesmi pjesnik opisuje ponos i ljubav koju osjeća prema svojoj domovini:
“Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!”
Govoreći o domovini, pjesnik već u ovoj prvoj strofi najavljuje motiv bola kao posljedicu spoznaje o postojanju onih koji domovini ne žele dobro. Praćenjem možemo vidjeti kako se u cijeloj pjesmi, gotovo u svakoj strofi, suprotstavljaju motivi domoljublja s motivima koji predstavljaju opasnost za domovini.
“Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću te ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!”
10 nepoznanica koje bi svaki entuzijast o automobilima morao znati!Instagram sve otkriva – ovo su pokazatelji na temelju kojih možete prepoznati da vaš prijatelj pati od depresijePrsata Soraja povisila tlak cjelokupnoj balkanskoj estradi!4 boje koje pristaju uz svaki ton kožeKoliko je Rade zaradio glumeći mračnjake i mafijaše?
U ovoj posljednjoj strofi, na neki način dolazi do obrata. Treba uočiti izražajnost i ulogu hiperbole.
U usporedbi s Mihanovićevom Himnom, Kranjčević hrvatsku povijest prikazuje na ovaj način:
“I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren – đulistane
I morske vile dah.
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir
!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Kranjčević je stvorio novi pjesnički govor u hrvatskoj književnosti i uzdigao hrvatsko pjesništvo na europsku razinu.
Bilješka o autoru
Silvije Strahimir Kranjčević rođen je u Senju, a živio je u Sarajevu. Najznačajniji je hrvatski pjesnik realizma.
Bio je urednik književnog lista “Nada”. Kao učitelj službovao je u Bosni i Hercegovini jer se kao pravaš nije mogao zaposliti u Khuenovoj Hrvatskoj.
Pjesnički opus počeo je kao pisac domoljubnih pjesama (“Moj dom”), ali je pisao o satiričku liriku (“Gospodskom Kastoru”) te misaone pjesme o bitnim, egzistencijalnim pitanjima (“Mojsije”). Neke pjesme sadržavaju religijske motive, poput onih o Kristu (“Eli! Eli! Lama Azâvtani?!”), ali su mu ipak glavni motivi u pjesmama motivi slobode, ropstva, vjere u ideale, traženje smisla života i čovjekov položaj u svijetu.
Ipak, osobitost njegovog pjesništva su upravo bibleizmi, biblijski izrazi, obilježja biblijskog književnog jezičnog izraza i stila
Najpoznatije zbirke poezije su mu “Bugarkinje”, “Izabrane pjesme” i “Trzaji”.
“Bugarkinje” su prva hrvatska zbirka rodoljubnih pjesama. Njena osobitost očituje se u promatranju rodoljublja i sa socijalnog stajališta, bez romantičnog patosa. U njoj govori o problemu tiranstva uopće, te o sukobu između idealističkog, religijskog i materijalističkog shvaćanja života i čovjeka.
Kranjčević je bio i prvi pjesnik moderne hrvatske književnosti, koji je uzdigao hrvatsko pjesništvo na europsku razinu. Smatrao je da “pjesnik mora biti mesija svojega naroda”.
0 komentari:
Objavi komentar